„Daj, ne izmišljaj da je tako strašno!“
To sam stalno slušala u detinjstvu.
Šta god bih rekla da me boli, to bi bio odgovor.Sećam se injekcija koje sam morala da dobijam, jer sam imala upalu grla. Tri sestre su me držale i vikale na mene da se smirim, nije još ni ubola, iako mi drži deo kože zadnjice sa prstima i bode me njenim predugačkim noktima, kaže mi da se smirim, i da me ništa ne boli!? Šta ona zna o bolu, kada u tom momentu puca od zdravlja, a moja zadnjica je već sva plava od prethodne tri injekcije u jednoj, i u drugoj strani.
Drugi primer kojeg se uvek setim je odlazak kod stomatologa.
Ispadao mi je treći zub sa leve strane i to je trajalo danima. Držao se tako dugo na koncu desni, desni su se upalile, i morao je da se izvadi. Plašila sam se već na ulasku u ordinaciju.
Smušena lica, sterilni miris kamfora i alkohola, podsmeh upućen meni, kao da je osećati strah nešto nesvakidašnje i neprirodno. Zubar mi kaže da ne cmizdrim, to ništa ne boli. Plačem, znojim se i tresem na onoj zubarskoj stolici, svi se smeju i između sebe govore da sam strašno razmažena. Na kraju, izgrde i moju mamu što me je tako razmazila.
„Kakvo nevaspitanje“, komentariše zubar, koji ne može od stomaka da zakopča radni beli mantil. O neprimereno odevenoj sestri da i ne govorimo.
A gde je tu empatija?
Kao da nisu bili deca, kao da ništa ne znaju, kao da ih ništa nije bolelo. Uvek bih pomislila: Šta sa tim odraslima? Gori su od mojih vršnjaka.
Nikada se nigde nisam uklapala. Kao mala sam mislila da živim među neljudima, kako decom, koja nemaju svest o tome šta rade, a tako i odraslima, koji ismevaju dete koje oseća teške emocije – tugu, strah, anksioznost, brigu, usamljenost.
Boreći se sa vlastitim emocijama, osećala sam se kao da stalno pokušavam da objasnim drugome kako izgleda broj 9, a on uporno vidi broj 6.
Ako je lako razumeti patnju, zašto je ljudi kriju?
Umesto razumevanja i podrške, ljudi olako osuđuju druge ili ih ubeđuju da je njima lako.
Niko ne kaže: “Verujem ti, to mora da je teško.”
Tako sam ja kao devojčica, sa devet godina, u čekaonici ispred lekarske ordinacije, čekala, i kako su mi se mama i tata posvađali, otišli su napolje da završe svađu. Briznula sam u plač, i nisam mogla da se suzdržim od jecanja, jer me obuzeo strah da će, obuzeti sobom, prestati da pričaju i neće imati vremena za mene.
Bio je to strah od samoće i ostavljanja. Godinama kasnije, naučiću da se svako dete bori s ovim strahovima.
Tom prilikom mi je prišao jedan doktor, u belo-plavoj uniformi i pitao mr zašto plačem. Čučnuo je ispred mene. Zagledavši se u njegove krupne oči, osetila sam kao da me neko konačno razume. Ja sam mu rekla: “Mama i tata se svađaju napolju. Plašim se. Boli me duša, i pokazala sam rukom na srce, i još više sam se zaplakala.”
Tada je taj čovek stavio svoju ruku na moje desno rame i rekao: „Verujem ti, mila, to jako boli.“
Od tog dana sam znala da želim da budem lekar. Ne znam da li je taj čovek bio lekar, ali taj osećaj razumevanja i saosećanja pomogao mi je da bol ne bude tako strašna i nepodnošljiva. Tada sam shvatila kako je to ono što je potrebno svima!
Naravno, mi ne možemo znati kako se tačno neko oseća, ali kada čujemo plač ili vidimo duboku tugu na nečijem licu, možemo zastati i reći sebi: “Empatija ne košta, kao ni osmeh, lepa reč, ruka na ramenu. Ako već ne košta, zašto je ne podarimo?”
Šta sve možemo uraditi da umanjimo patnju?
Ne moramo da pomažemo, ako ne možemo, ali ne moramo da ismevamo, ne moramo da odmažemo, niti da sejemo mržnju.
Ljudi uglavnom iz nehata ili neznanja vole da gledaju šta drugi rade, da se porede.
Kako bi svet sada izgledao kada bismo svi pokušali da delimo samo pozitivnu energiju, time što se ne upoređujemo, time što ne osuđujemo, time što svakome želimo dobro?
Razumeti drugoga ne mora da znači da će ikome pomoći, ali je bitno da nikome ne odmaže, nikome ne čini zlo, i svakome može da bude primer ljudskosti i dobre volje.
Ako svi tako radimo: širimo dobru energiju,učimo svoju decu kako da i oni budu ljudi, ako imamo više novca, ako možemo nekome i na taj način da pomognemo, činimo ovaj svet boljim. Jednog dana svima može da se desi bolest, jednog dana ćemo svi ostariti i biti nemoćni.
Tada će nam jedna besplatna stvar, kao što je osmeh, par minuta da nas neko sasluša i upita kako smo, te nekoliko lepih reči biti najlepši poklon i najveći dar.
Ne zaboravite:
Emocije su za sve, emocije su dar, empatija je moć deljenja i razumevanja emocija, sebe i drugih, a time i sveta oko nas.
Da biste svojoj deci ostavili bolji svet – prvo krenite od sebe.
